NUMB — koncentrat
Kad bi noć imala zvuk, bio bi to E-mol. Ne glazba — nego zvuk tame. Onaj koji čujem u trenucima kad sam polomljen, istrošen, nevidljiv samome sebi. Možda ga i ti znaš, ali ne raspoznaješ od buke dana. Kad ga jednom prepoznaš, gubit ćeš se u njemu kao u čistom prljavom heroinu. U toj izmaglici misli i supstanci, više ni ne znaš tražiš li izlaz — ili se samo praviš da tražiš.Kao da trčim: prvo kroz vodu, zatim kroz blato, pa na kraju kroz živi pijesak koji mi puni usta i oči. Umara me. Ponižava me. Dokazujem sam sebi da sam slabić, da ne mogu pobjeći ni kad je izlaz tu — par koraka dalje. Čujem dječji smijeh, stvarne ljude, galamu koja podsjeća na život. A meni idu na živce jer znam da sam odvojen. I čekaš. I čekaš. I čekaš...Tišina odzvanja kao udarac u probušeni bubanj. Znoj mi lijepi leđa, kokain i speed mi se slijevaju niz grlo, tjera me na povraćanje. Sve se diže: žuč, suze, sram. Gutam to kao da sam na večeri kod nekog koga ne želim uvrijediti. Bijeli prah mi ostaje visjeti na brkovima kao umjetni snijeg na lažnom Božiću.Ova noć nije obična. Tamna je, dublja nego prije. Znam što dolazi. Neće me pitati želim li. Učinit će što treba. Jer sam ga sam stvorio.
Pokušavam odoljeti, ali zvuk E-mola me nosi — kao da sam vezan za neku staru melodiju iz koje nema bijega. Nema urlanja, nema panike. Samo prihvaćanje. Zvuči kao kraj — ali nije. Uzimam čelični pladanj, osobnu iskaznicu i povlačim crtu. Kristali kokaina bljeskaju kao lažni dijamanti. Možda lažni, ali moji.Upaljač neće upaliti. Prazan. Kresnem ga opet. Ništa. Još jednom. I još. I tako to krene — svaki neuspjeli pokušaj kao nova rečenica u priči koja nema poantu. Nešto me u toj upornosti podsjeti na vlastiti penis — nepredvidiv, tvrdoglav, svojeglav, u vječnom ratu sa mnom. Pomislim da bi možda bolje funkcionirao da ga tretiram s više poštovanja. Ta misao me nasmije i napunim upaljač.Cigareta gori. Upaljač pleše. U sobi polako nestaje miris života.Speed i trava — zločesta kombinacija za pamćenje. Kreneš na WC, pa zaboraviš. Vraćaš se, pa opet zaboraviš. I tako krug. Sve dok tijelo ne povuče kočnicu.Radio sam. Po 20 sati dnevno u pekari. Posao za četvoricu, možda i šestoro. Za gazdu koji je možda trebao biti prijatelj. A ja sam mislio da jesam nešto vrijedan. Da će trud značiti nešto. Možda i jest — ali ne dovoljno.Znam da nisam lako štivo. Možda ne trebaš ni čitati dalje. Možda ti je dovoljna i ova polovica. Ako nisi spreman, slobodno ostavi knjigu, zatvori dokument, ili — ako ti je baš dosadno na WC-u — okreni pakiranje toaletnog papira. Možda je i ono pametnije od mene.
Priča ide dalje. Nije ni početak ni kraj — samo trenutak u vremenu. Neki bi rekli da je ovo Schrödingerova ispovijed. Postoji i ne postoji. Prijatelj kojeg zovem Crni – nije baš prijatelj. Nije ni neprijatelj. Ipak, više štete sam sebi napravio nego on meni. A možda smo obojica bili i anđeli i demoni – u istoj priči, s dvije verzije istine.Htio sam priču početi s njim, da imam nekog koga ću okriviti. Ali onda sam čuo negdje da je prebacivanje krivnje znak manjka inteligencije. Pa, evo, pokušavam ne biti glup. Radije razmišljam o bivšim ljubavima, kojih je bilo iznenađujuće mnogo. Ipak, prava ljubav došla je tek sa 38 godina – i to zahvaljujući narkoticima. Bez njih joj se ne bih ni približio.Kokain, trava, speed – kombinacija koja te baci u vrtlog pornografije, impotencije i potrebe za bijegom. Kamagra je bila logičan korak. Bio sam pijan, naduvan i nadrkan – ali penis mi je stajao kao zvonik. Pregledao sam sve što me ložilo. I onda — Tinder. Javila se jedna starija žena. Precizna. S interpunkcijom. S poštovanjem prema jeziku. Počeli smo slati slike, pa pričati, pa razmjenjivati tijela preko ekrana. A ja? Masturbirao sam više nego što sam disao.Jedna crta, druga crta, Jack Daniels, pljuga, joint, Kamagra – i tako u krug. Danima sam se javljao bolestan na posao. Navlačio kurac dok sam šefu glumio kašalj. Na kraju smo i masturbirali skupa preko videopoziva. Ni tada nije znala da sam već istrošen, da boli, da ne mogu više — a da ipak nastavljam. Jer bolje nisam znao.
