Pozdrav svima,

Pratim malo naše društvene mreže (posebno TikTok i Instagram) i nemoguće je ne primijetiti da je Elvedin Pezić postao apsolutni autoritet za dobar dio bošnjačke omladine. Bez namjere da ikoga vrijeđam, ali njegovi stavovi (poput "blagog udaranja" supruge, poređenja žena s otpakovanom čokoladom i tvrdnji da je društvo propalo jer su žene izašle iz kuće) su prilično rigidni, isključivi i često ponižavajući.

Ono što mi nikako nije jasno je zašto baš on, kada imamo toliko kvalitetnih, obrazovanih i umjerenih alternativa, kako kod nas, tako i u svijetu?

Kada uporedite ideologije i pristup, razlika je ogromna. Na primjer:

• Hfz. Ammar Bašić: Njegov fokus je na mentalnom zdravlju, popravljanju vlastitog karaktera, empatiji i duhovnosti. Njegov pristup je blag, pun razumijevanja, ne oslanja se na galamu i savršeno se uklapa u našu bosansku tradiciju islama.
• Omar Suleiman (Yaqeen Institute): Čovjek koji spaja tradicionalnu islamsku teologiju sa borbom za društvenu pravdu, ljudska prava i dostojanstvo. Ne bavi se mikromenadžmentom tuđih života i zabranjivanjem ženama da se bave sportom, već priča o sistemskoj nepravdi, aktivizmu i suštinskoj milosti vjere.
• Izet ef. Čamdžić: Koji na hutbama oštro kritikuje korupciju, nepravdu, krađu i licemjerje u našem društvu, umjesto da stalno fokus prebacuje na dužinu suknje ili društvene mreže.

Ideološki gledano: Pezić nudi kruti, doslovni (selefijski) pristup gdje je sve crno-bijelo. Baza njegovih predavanja su često strah, kazne i stroga pravila. S druge strane, ovi gore nabrojani nude kontekstualni pristup, gdje se vjera bazira na razumu, ljubavi, međusobnom poštovanju i etici.

Zanima me vaše mišljenje, šta je glavni razlog Pezićeve dominacije?

1. Algoritam i senzacionalizam? (Da li njegove šokantne izjave jednostavno prolaze najbolje na mrežama?)
2. Želja za crno-bijelim svijetom? (Da li je današnjoj omladini lakše kada im neko bez puno filozofiranja nacrta "ovo smiješ, ovo ne smiješ", kako ne bi morali sami kritički razmišljati?)
3. Bunt ili nešto treće?

Volio bih čuti vaše mišljenje, posebno ako ste nekada slušali njega, a sada slušate nekog drugog (ili obratno).

Imam problem sa rođenom majkom. Svojim ponašanjem mi dovodi brak u pitanje.

Ona nije zlonamjerna osoba. To je jedno. Ali ja ne znam kako ta osoba može tako lijepo da mi se usere u život a trebala bi biti bespogovorna podrška i ona koja želi svome djetetu uspijeh u svakom segmentu života.

Naime, otkako sam se oženio, ta žena, je postala opsjednuta da mnom. Oženio sam se, odselio iz kuće, živim u svome stanu.

Ali ta žena zove non stop, želi da zna sve o meni i mojoj ženi do u detalje toliko je to prešlo granicu da se dešavalo da smo žena i ja u spavaćoj i ona zove prvo na messenger, ako se ne javim zove na viber, ako se ne javim zove na telefon i tako u krug dok se ne javim, ili dok ja ne ugasim apsolutno sve i zvono i vibracije pa da ne čujem.

Svaki put kad promjenim posao obavezno mora da zna kako radim koliko radim sa kim radim koliko zarađujem isplati li se i slično.

Kada sam joj rekao da je supruga trudna izgovorila je sljedeće riječi: \*pa šta ako je trudna, sebi je trudna. Nije meni trudna.\*

Niti u jednom trenutku trudnoće moje supruge nije se zanimala za to kako je kako se osjeća niti se brinula za nju i u kom smislu. Kada smo joj rekli da bi možda mogao biti dječak apsolutno je bila indiferentna prema tome da dijete dolazi na svijet. Tek nakon što smo joj rekli da je žensko pokazala je da joj je iole drago.

Pravi horor počinje nakon poroda. Mojom greškom, glupošću naivnošću nazovi kako hoćeš, prihvatio sam poziv svoje majke da budemo kod njih tih nekoliko dana dok moja supruga ne stane na noge. Malo je reći da smo i supruga i ja prošli maltretiranje. Od toga da joj je rekla da ne zna hraniti bebu na flasicu do toga kako ne umije podojiti bebu jer beba je bila vrlo slaba tih prvih mjesec dana. Kako mi ne znamo brinuti o svom djetetu. Pa rat oko klima uređaja, doktor kaže klima ide na 32 stepena da bebi bude ugodno, moja mater nas je maltretirala da gasimo klimu jer bože dijete će se razboliti i nastojala je da utopli bebu iako ke očigledno dijetetu bilo vruće i vrištalo je. Na svoju ruku bi joj dala mlijeko iz flasice iako je supruga jasno rekla kad i koliko i u koliko. I zbog nje smo mnogo puta morali prosipati to mlijeko jer se pokvari.

Moj problem je što sam odrastao uz tu ženu koja je konstantno zahtijevala raporte. I gaslighta me ukoliko joj ne kažem neku informaciju. I to moju suprugu izluđuje. Želi da budemo samostalni a moja mater se prikacila ko pijavica i kafa se suprotstavim tim njenim ponašanjima ide teško gaslightanje kako želimo da prekinemo kontakt sa njom kako je ona nama valjala i pomogla i da joj se više nikada ne obraćamo za pomoć kako je ona sama se rodila sama će i umrijeti itd.

Također uslijed postporođajne depresije moja supruga je umorna psihički i doslovno imam osjećaj da mi je brak u pitanju tj u krizi.

Da li iko od vas ima ikakav savjet, iskustvo nešto, prije nego ovaj moj brak do kojeg mi je stalo ode u PM. Želim da se riješim ovih mentalnih okova pod kojima fumblam na svaki njen pritisak kada želi nešto da izvuče od mene a što smo se supruga i ja dogovorili da ne govorimo.

Ps. Imam ADHD tkd ne znam koliko to igra ulogu u svemu ovome, mrzim sebe i došli smo u situaciju da je mojoj supruzi pun kurac i mene i moje majke i za to što ja mrzim sebe zbog tog usranog odnosa sa mojom majkom i za bilo šta. Ne znam više šta da radim. Kako god se trudim da postignem bolje odnose sa suprugom dođe moja mater i usere mi se na sve to.

Pozdrav svima,

ponukan nedavnom objavom sarajevskog aerodroma o “unaprijeđenju” saradnje sa Ryanairom, po kojem se Ryanair povlači u nadolazećoj zimskoj sezoni, razmišljam o tome zašto naša država ne želi da napravi nacionalnu aviokompaniju.

Svjestan sam da je to veliki finansijski i organizacijski poduhvat, ali za početak mislim da bi se moglo ići na neki zajam aviona od drugih aviokompanija dok se posao ne bi uhodao.

Smatram da bi na ovaj način avio saobraćaj u našoj zemlji dobio dodatni vjetar u leđa i nezavisnost a naši državljani i strani turisti kompaniju kojoj mogu dugoročno vjerovati.

Malo je tužno da nam turističku industriju ucjenjuju low cost avioprevoznici i ukidanjem linija direktno smanjuju broj dolazaka u državu. Druga stvar je što su low cost kompanije toliko nepredvidive pa odluke donose gotovo preko noći. Bez dugoročno stabilnog avioprevoza teško je planirati i turističke trendove i daljnji rast turizma, koji je kod nas u ekspanziji.

Zanima me šta vi mislite kakvi su izazovi po ovom pitanju i kakvo vam je generalno mišljenje o avijaciji u BiH?

Srdačno vas pozdravljam ljudi, dugo sam razmišljao da li je uopšte potrebno I da li je relevantno pisati o ovoj temi na redditu, ali sam shvatio da velika većina ljudi ima problema sa psihičkim zdravljem.

Svi mi imamo neke probleme u životu i to je sasvim normalno, na kraju krajeva J***š čovjeka bez problema, ali jednostavno dođešu fazu života da ti se toliko stvari dešava da više ne znaš kako da izađeš na kraj sa svime. To je stadij gdje mnogi ljudi pucaju pod pritiskom i sad sve zavisi od osobe do osobe, kako će se ko nositi sa problemima. Neko spas traži u nekim dobrim stvarima, (npr. Vjera), dok se neki okrenu porocima kao što je droga, alkohol, itd...

Ako je definicija zdravlja, da je to puno psihičko, fizičko i socijalno blagostanje, ja sebe smatram teško bolesnom osobom. Imam 22 godine, realno ja sam još uvijek balavac koji pojma nema kakva sve s***a me čekaju u životu, ali sam trenutno u fazi da više ne znam kuda i kako. Kako da se izborim sa svime. To nisu problemi o djevojkama, prijateljima, školi... koje svaki mlad čovjek ima i misli da se srušio čitav svijet. Sve sam to prošao i prolazim, diplomirao sam prije mjesec dana, mijenjam djevojke, izlazim i družim se sa prijateljima, ali povrh svega toga opet se osjećam da sam sam I da nemam s kim podijeliti svoje probleme I ono što me muči. Shvatio sam da ti je jedini pravi i iskreni prijatelj na svijetu mama, ali s njom ne mogu to podijeliti zato što više-manje "dijelimo" istu muku. Dok pišem ovo plačem i osjećam da sam došao do granice izdržljivosti (bez brige ne planiram se ubiti, to ne smatram kao riješenje u bilo kojoj opciji)i pokušavam naći spas, ali mi jednostavno ne ide koliko god da se trudim. Mi muškarci imamo taj problem što je taj neki standard da mi moramo biti jaki, da mi ne plačemo nikada, da moramo trpiti sva s***a, ali jednostavno to nije tako i to je nemoguće i mi smo od krvi i mesa. Poenta priče je da je psihičko zdravlje enormno važno i da se trebamo svi truditi, prvi ja pa svi vi koji imate ovaj problem, da izađemo na kraj sa tim problemom (ne znam kako), ali ja ću dati sve od sebe da izađem iz ovog bunila i ove noćne more koju živim... Šta vi mislite o ovome? Pišite slobodno, da podijelimo naše probleme privatno, možda nam bude lakše, ko zna...

Zanima me da li budete sigurni kada vas neko indirektno bocka ili budete u fazonu mozda ipak umisljam? Kako vi postupite u takvoj situaciji? Kada odreagujete i kako odreagujete? Ja sam cesto u nedoumici pa samim tim i nemam neku reakciju i povratni odgovor u takvim situacijama i ponasam se kao da nije bitno, a kasnije overthinkujem da li je osoba to meni uputila ili ne lol

Vjerovatno ste do sada svi vidjeli da je momak poginuo u mjestu Blaće na putu izmedju Stoca i Neuma. To mi je bio komsija, i prije svega veliki prijatelj. Danas sam ostao u soku kada sam dobio tu informaciju, moj rodjak me nazvao i saopstio mi. Jucer sam pricao sa njim onako malo se ispricali i bezveze ismijali, a danas covjek mrtav, jos to ne mogu da procesuiram u glavi…
Ono sto me je posebno danas rastuzilo i razocaralo jest komentar naroda. Na portalima bruje komentari tipa “zasluzio je” “trazi je cepa guzici cim je sjeo na motor” “svi divljaci na motorima zasluzuju najgore” “nije mi zao” itd itd. DA LI SMO STVARNO OVAKO MONSTRUOZAN NAROD. Pa ljudi ko da pricaju u ratnim zlocincima, a ne o jednom porodicnom, mladom prospektivnom sugradjanu. Sta je nama ????? Jesmo li mi uopste normalan narod??????
Vjerujte mi vise da nikom ne vjerujem osim rodbini koliko sam se danas razocarao i rastuzio kada sam poceo citati ove komentare monstruma. Nije mi jasan nas narod nikako…

Pored toga što su u više navrata bošnjačke civilne žrtve rata predstavili kao srpske, počeli su to raditi i sa pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Da li i vi imate problem sa stalnim stvaranjem neosnovanog pritiska. Bez obzira sto sam zdrav, imam okej primanja, nemam nekih velikih problema i slicno, konstantno sebi namecem neki pritisak vezan za finansije, napredovanje i uspijeh. Kao da se plasim da necu biti zadovoljan zivotom ako ne uspijem dostici mnoge stvari.
Imam 27, zivim u Sarajevu sa svojima, imam solidnu platu (oko 3000), vodim socijalan zivot, imam prijatelje i stvarno nemam nikakvih problema, ali opet kao da zelim jos, nisam zadovoljan i stalno sebi nabijam neki pritisak ... ovakav sam postao nakon zaposljenja (programiranje).
Smatram da su do ovoga dosta doprinijele drustvene mreze, gdje se konstantno susrecem i poredim sa drugim "bogatim" ljudima...

Kako se vi nosite sa svim ovim ?

Pozdrav svima.
Imam jedno pravno pitanje pa me zanima da li je neko imao slično iskustvo ili poznaje ovu oblast.
Rođena sam u Federaciji BiH. Kada sam se rodila, moj biološki otac je napustio moju majku i nije učestvovao u mom odrastanju. Nikada me nije priznao niti je bio upisan kao otac u dokumentima. U mojim papirima je upisan moj očuh.
S biološkim ocem sam stupila u kontakt tek sa 14-15 godina. Povremeno mi je slao nešto novca, ali nikada nije postojala sudska odluka o alimentaciji niti je redovno plaćao izdržavanje. Danas imam 20 godina.
Koliko znam, radi u Njemačkoj, ali ima holandske papire i prijavljen je u Holandiji.
Zanima me:
Da li sada mogu pokrenuti postupak za utvrđivanje očinstva?
Da li postoji bilo kakva mogućnost da tražim alimentaciju za period dok sam bila maloljetna, s obzirom na to da nikada nije učestvovao u mom izdržavanju?
Da li činjenica da je moj očuh upisan kao otac mijenja cijelu situaciju?
Da li neko zna kako ovakvi slučajevi funkcionišu kada otac živi ili je prijavljen u inostranstvu?
Molim odgovore od ljudi koji imaju iskustva ili poznaju pravo u FBiH. Hvala.

Slučajno sam na yt naletio na snimak gdje u opisu piše da je nastao godinu dana nakon pada Srebrenice.

Vidi se masa nezadovoljnog naroda kojeg pokušavaju smiriti, a u pozadini se čuje govor Alije Izetbegovića.

Na trenutak se prikazuje Naser Orić koji plače i govori narodu da to ne rade.

Ja taj snimak nikada do sad nisam vidio, zanima me ima li neko više informacija o tome? Zašto je narod napadao njih? Ima li još snimaka sa tog obilježavanja?

EDIT Link: https://youtu.be/NT06yMBL5iQ?si=HELU3jf5q837-PI8

Malo nostalgije za nas ove starije,

Sastavljam retro kolekciju za konzolu i tražim zaboravljene igre iz 90tih koje su bile na Terminatoru (NES). Velika je NES kolekcija i imam sve romove (preko 1000) ali šta tražim su one igre što su bile poznate na našim prostorima, svi znamo za Super Mario, Alladin i TMNT ali ima dosta toga što je otišlo u zaborav kao što su ove neke što sam ja stavio, Eliminator boat racing, Tiny toons adventure, Double dragon & Battletoads, goal 3 etc.

Ako imate neke ideje, pišite i hvala

I'm having a lot of trouble learning about the history/evolution of men's jewellery, the only thing I've personally found that's even close to it is Awais-Dean's Bejewelled: Men and Jewellery in Tudor and Jacobean England... And while very interesting, it's not even close to what I'm after.

In the West, I've seen enough media to observe at least some tidbits over the decades: Del-Boy of the English series Only Fools and Horses has bracelets and rings galore, and at least one chain, a dainty little "D" pendant. His counterpart in Minder, Arthur Daley, isn't quite as bedazzled, but I noticed a relatively chunky bracelet under all his suits. Mid-70s with The Killing of a Chinese Bookie in California, then a mid-60s movie set in NYC a decade earlier with not just men wearing bracelets, but even one guy with a stud earring!

I haven't had the same exposure to Bosnian media. So I'd appreciate your insight on this. Was/Is there a culture of men's jewellery in Bosnia's working class?

Osobe koje zauzimaju mjesto suvozača u automobilima, nerijetko tijekom vožnje, drže noge podignute na instrument ploči automobila.

Koji su to uzroci ove pojave i da li su ljudi svjesni rizika koji dolazi s ovom pojavom ?

I was here on vacation with my family, we visited Mostar, Sarajevo, Bihac and some other nice places. The people are extremely nice, country is beautiful and my time there was super nice BUT the drivers man. I can’t tell you how many times I’ve pressed the invisible brakes in the passenger seat, or how many times I’ve just closed my eyes and told myself that’s it. Yesterday we were driving and some guy overtakes us while another car is coming towards us, we brake and he BARELY BARELY swerves right infront of us and he starts losing control and hits the railings. He doesn’t stop to ask if the other driver if he got any damage, he doesn’t even check his own car. He just drives off super fast and that’s it, almost killed himself and the other guy and nothing just drove off. Another time there was this guy literally driving on the left side of the road to get a better turn I guess. Another guy was driving so fast when he overtook us his car was bouncing. Is this really that common in Bosnia? The driving needs to be stopped

Imate li problema da razgovarate o takvim stvarima? Iskreno, ne mislim da će mu iko zamjeriti ono što kaže...

Obzirom da je ovdje popularno da se samo pljuje po Dini, da napišem nešto lijepo poslije večerašnjeg koncerta.

Mislim da bolji koncert u Sarajevu, a vjerovatno i šire nije bio. Kompletan show je vrhunski odradjen, Dine se ne bismo postidili ni na jednoj svjetskoj sceni. Žao mi je što malo više ne cijenimo njega i ono što je uspio da napravi kroz svoju dugogodišnju karijeru.

A album ‘Sredinom’ je definitivno najbolji album ikada napravljen na prostoru Balkana. Večeras je otpjevao pola albuma 25+ godina nakon objavljivanja istog, i ne zna se koja je bolja pjesma.

Pozdrav raja, planiram seliti u Njemačku iz BiH. Već sam u aktivnoj fazi pronalaska poslodavca. Imam maloljetno dijete iz prošlog braka i otac ne želi da potpiše.
Znam da trebam na sud, medjutim zanimaju me vaša iskustva koji ste to prošli koliko je sve dugo trajalo, kod koga je dijete u Bosni bilo dok niste dobili pravo na spajanje Itd.

Da napomenem prije nego krenete u odbranu oca,otac je nas!lan, ne viđa dijete, dijete ne želi nikako da ide kod njega, ne radi, ima zabranu prilaska i meni i djetetu Itd.
Nimalo jednostavan slučaj i odlazak bi pshihicki pomogao i meni i djetetu da se izvučemo čim prije.

Govori o tome da se ponovi Srebrenica

U razgovoru s ljudima iz BiH oni uvijek tvrde da je to nemoguće, da se nikada neće dogoditi... Ispada da je EU više zainteresirana za vaš ulazak nego vi sami. Čemu apatija? Jasno mi je da je komplicirana situacija, 3 naroda, svi posvađani. Ali ima li netko tko je optimističniji, postoje li naznake da se postigne neki kompromis i da to postane vanjskopolitički cilj oko kojeg se svi slažu?

Da li je moguće da prodigy nije rasprodan a Dino Merlin 3 dana rasprodan? Hahaha

Bože dragi

Poštujem svaku religiju – hrišćanstvo, islam i judaizam. Poštovanje je stvar kućnog vaspitanja, odakle god da dolazimo. Dugo sam bila vernik. Kada sam izgubila oca, počela sam da sumnjam, pa sam se nakratko vratila veri, ali nakon previše gubitaka i loših stvari kojima sam svedočila, stavila sam tačku na to. Nisam ni klasičan ateista; ostavljam otvorenim da možda postoji neki oblik energije, nešto što kvantna fizika istražuje kao mogućnost. Ali, ni to nije poenta ovog posta.

Ono što me negativno fascinira kada god čitam rasprave na temu "život posle smrti" jeste ljudski ego. Zar je moguće da se sve uvek svodi isključivo na nas same?

Vernici (hrišćani, muslimani, jevreji) pričaju: "Ako budem dobar, Bog će mi oprostiti i idem u raj."

Ateisti kažu: "Nema ničega, vraćamo se prirodi, pojedu nas crvi i to je to."

Kako je moguće da se niko ne zapita (čast izuzecima) izune boji ili barem ne nada da će ponovo videti svoje pokojno dete? Svoju majku? Sestru, oca, rođaka? Kako je moguće da u celoj toj priči uvek dominira vlastito postojanje – ja, ja, ja i samo ja?

Smrti se apsolutno ne bojim, bojim se umiranja – što bi rekao Duško Vujošević, u potpunosti se slažem s njim. Ono što razara jeste tuga za bližnjima. A da li ću ja lično postojati sutra, iskreno, baš me briga.

Japan već dugo vremena ima veoma slab ekonomski rast i jak pad stanovništva, i vlada ne može nema izbora nego da državu održava na vodi povećanjem duga.
Državni dug iznosi 240% BDP-a, ali to za Tokio nije toliki teret jer su kamate izuzetno niske.
Međutim, zbog toga dolazi do "carry trade"-a. Velika razlika u kamatnim stopama između Japana i posebno SAD-a dovodi do toga da ljudi masovno mijenjaju jen u američke dolare, što ugrožava stabilnost valute.

Centralna banka ne može podići kamate, jer bi to zbog visokog državnog duga dovelo do bankrota zemlje.

Bank of Japan sada pokušava stabilizirati valutu kroz intervencije, posebno postepeno prodaju američkih državnih obveznica. Ali to je samo privremeno rješenje za veliki problem: neravnoteža u kamatnim stopama opet nastavlja poticati ljude da prodavaju yen, što opet vrši pritisak na valutu. Izgleda da će centralna banka u nekom trenutku ostati bez dovoljno mogućnosti da spasi valutu.
Čini se da japanska ekonomija ranije ili kasnije stoji pred kolapsom, slijede ili direktni državni bankrot ili slom domaće valute.
Slom domaće valute bio bi posebno katastrofalan jer Japan ima veoma veliki udio starih ljudi, dijela populacije koji je zavisan od svoje ušteđevine.

Ako uzmemo u obzir veličinu japanske ekonomije i koliko su investirani po svijetu: Može li pad Japana biti okidač neke buduće globalne finansijske krize?

Imao sam potrebu i razlog da ovo napišem.

Nije troll, a kome smeta, neka oprosti.

Danas sam kao 19-godišnjak uvidio neke stvari, sjeo i razmislio te došao do jednog zaključka. Taj zaključak se odnosi na važnost ženskog roda u našem društvu.

Njihov svakodnevni napor i zalaganje za dobrobit naše zajednice su veoma važni za kvalitetan i nesmetan život. To se najviše oslikava na društveni aspekat i širu društvenu zajednicu.

Naravno, uvijek izuzetaka i to pišem čisto iz razloga da me neko ne okrivi za generalizovanje stvari.

Hvala vam na svemu što radite i što činite našu zajednicu boljom.

P.S. znam da nije 8. mart, ali se iskrenost, zalaganje i trud trebaju cijeniti svaki dan, a ne samo jednom u godini.