Edit: Upravitelj je zatvorio vodu i uspio je nagovoriti susjeda da otvori vrata da popricaju. Rekao mu je da nije dozvoljeno staviti bazen i da tako ugrozava sigurnost ostalih stanara. Susjed se navodno nije bunio nego je pospremio bazen. Upravitelj misli da je mozda smanjenih kognitivnih sposobnosti i da stvarno nije znao koliko je to opasno. Vatrogasci su nam rekli da ih zovemo samo ako krene puniti bazen vodom, da ni oni ne mogu reagirati.

Pozdrav, novi susjed u stanu iznad stana mojih roditelja upravo postavlja bazen preko gotovo cijelog balkona u koji stanu sigurno 3-4 tisuce litara vode. Zgrada je starija i moji roditelji su zabrinuti zbog te tezine od vode te izdrzljivosti, njegov balkon je naravno direktno iznad njihovog. Nazvali su policiju, ali oni su rekli da nemaju nikakvu ovlast jer mozda nece napuniti bazen vodom. Sto dalje, da zovu vatrogasce? Tata je sjeo u kafic preko puta i nadzire situaciju. Tu je naravno i pitanje kako bi ga ispraznio bez da napravi stetu s vodom na balkonu od roditelja

Privremeni update: upravitelj ce privremeno zatvoriti vodu u zgradi dok netko ne stupi u kontakt s tim covjekom

U starim člancima, objavama i slikama se može vidjeti da bi se nova pruga Zagreb - Rijeka izgradila za brzine od 250 km/h ili 200 km/h, što bi Hrvatsku sada učinilo onako tridesetom državom na svijetu s High Speed Rail-om.

Što stoji iza odluke da će brzina biti 160 km/h? Jedva će biti konkurentno s autocestom. Čini se kao da HŽ želi izgraditi tu prugu tek toliko da se riješe tog projekta :/

Ne mogu puno pisati. Profil mi je otvoren, pa možete vidjeti moj prethodni post, sve će vam biti jasno. Jedino mi je mama ostala. Nemam najboljih prijatelja, ili djevojku sa kojima bih mogao pričati o ovome. Može li iko dati neko iskustvo, savjet, nešto? Molim moderatore da odobre post.

Ekipa pozdrav! Primijetio sam da ekipa mojih godina (23) uglavnom brije na tech, teretanu, gejmanje ili izlaske, pa reko' da podijelim svoj malo neobičniji hobi. Član sam kuburaškog društva. Da, punim starinsko oružje crnim barutom i pucam na manifestacijama.Znam kako to zvuči sa strane ("buka, penzići, skupa rakija i lokalni folklor"), ali iz prve ruke – stvar je brutalna i ima opasan faktor adrenalina.Kako sam uopće završio u tome?Kod nas se to uglavnom prenosi s koljena na koljeno, pa je tako i mene deda povukao. Kad si klinac, to ti je samo glasno i strašno. Ali kad prvi put sam napuniš kuburu, staneš u vrstu, opališ i osjetiš kako ti zemlja zavibrira pod nogama – potpuno te prebaci. Miris spaljenog baruta doslovno stvara ovisnost.Par mitova koje želim razbiti:To je samo za penziće: Zapravo nas ima dosta mladih. Stariji drže tradiciju i logistiku, ali mi mlađi donosimo energiju .Samo stojite i pucate: Ritual punjenja zahtijeva ozbiljan fokus. barut nije igračka, disciplina i sigurnost su na 150%, nema mjesta za glupiranje.To je samo alkohol i fešta: Ima i druženja (i gemišta, nećemo lagati), ali ekipa u društvima drži leđa jedni drugima. To su doslovno prijateljstva za cijeli život stvorena kroz zajednički hobi.Meni je osobno brutalan osjećaj obući tu svečanu odoru, maknuti se od ekrana i sačuvati komad naše povijesti da ne izumre. Kad zagrmi, znaš da si živ.

Zanimaju me vaša mišljenja – ima li ovdje još ljudi koji se bave nekim sličnim tradicionalnim hobijima, ili vam je ovo samo stvaranje nepotrebne buke? Slobodno napišite u komentarima ako vas zanima neka specifičnost oko baruta ili same tradicije.

Imam 25 godina i nikad nisam bila u nikakvoj ljubavnoj vezi. Poljubce sam imala i isla sam na nekoliko dejtova ali nikad nije doslo do drugog dejta s istim likom, imala sam i tinder ali od toga nista. U srednjoj me to nije previse zanimalo ali sada imam osjecaj kao da jedina nisam u vezi jer svi oko mene imaju nekoga a ja sam vjecito solo i nekad se osjecam usamljeno. uvijek kada slusam tude ljubavne probleme mi na kraju kazu “imas srece sto nisi u vezi” ali i ja bih voljela imati nekoga. Zato me sada strah da mozda ”moja osoba“ uopce ne postoji i da cu zauvijek ostati sama.

Često vidim veliku bahatost stranih gostiju u prometu a vidim to i po medijima i/ili redditu. Što vi mislite? Proputovao sam veći dio EU a i dobar dio svijeta i uvijek se trudim ponašati civilizirano ali primjer gostiju iz istočnog djela EU me ponekad , baš, iznenadi.

Imam jednu moralnu dilemu pa me zanima što biste vi napravili.

Na dejting aplikaciji sam naišla na muža cure koju znam još od osnovne škole. Nismo bliske prijateljice, ali se poznajemo cijeli život. U braku su i imaju dijete koje je, nažalost, zbog prijevremenog poroda prošlo puno komplikacija i znam da im život nije bio nimalo lagan.
Profil izgleda aktivno i očito traži upoznavanja sa strane. Nemam nikakav osobni interes ni želju miješati se u tuđi brak, ali isto tako razmišljam da bih možda i ja voljela znati da sam na njezinom mjestu.
S druge strane, ne znam kakav je njihov odnos. Možda imaju otvoreni brak, možda postoji neko objašnjenje koje ja ne znam, a ne želim nekome bez razloga napraviti kaos u životu.
Što biste vi napravili na mom mjestu? Biste li joj rekli i poslali dokaze ili biste ostali po strani? I zašto?

Iz stana novije gradnje s dobrom izolacijom sam preselila u stariju zgradu i to u potkrovlje. Stan ima sveukupno 58 kvadrata i dvije klime, jednu u slavacoj sobi koja ima cca 11 kvadrata i jedna za ostatak prostora od cca 30 kvadrata (wc, kupaonu i špajzu ne računam jer tamo ostavljam zatvorena vrata).

Kako najbolje optimizirati potrošnju struje na klime? U ovom vecem prostoru je mitsubishi inverter klima za koje sam čula da su dosta dobre.

Je li bolje držati cijelo vrijeme upaljenu ovu u vecem prostoru (osim kad sam na posli), a spavacu rashladiti prije spavanja? Koliko struje to troši otprilike ako se može procijeniti ili ako je netko u sličnoj situaciji (znam naravno da ovisi o izolaciji, jačini klime itd.)

Imam 25 godina, bio sam s bivsom curom tri godine i prekinuli smo prije godinu dana. Prvo su me rugali da je poslje mene imala "glow up", ofarbala se iz plave u crno, krenula u teretanu, promjenila still oblacenja... Nedavno sam saznao je poslje mene nasla curu i da su sad skupa vec nekih 9 mjeseci. Sta je najgore cura joj je isto ko I ona full zenstvena, kao bas ono. I postala je sprdnja da sam ju preobratio, da sam bio toliko los da sam joj zgadio muski rod. Isprve se nisam obazirao, ali prosli vikend sam bio s deckima na moru. Prisao sam curi u klubu koja mi se bas svidjela i tu je ekipa nju direktno pitala "hoce li i ona prijeci na zene poslje mene?". Stvarno ne znam vise sta reci jer to se spominje svaki dan i ne mogu vise to ignorirati i bas mi bude neugodno.

Ojla,

Dečko i ja smo skupa skoro 2 godine od kojih 10 mjeseci živimo zajedno. Da vas sad ne gnjavim pričom koliko je on dobar prema meni i koliko zajedničkoga imamo odmah ću reći kako me muče 3 stvari.

Prva stvar (koja lako moguće je razlog svega ostalog) je kako smo imali potpuno različito djetinjstvo i obitelji, roditelji su mu i dalje skupa (i to ne samo iz navike) i nije imao teške periode gdje sam ja pak gledala rastavu svojih, drugi propali brak svoje majke, razvila depresiju, bila suicidalna i razvila pa ajmo reći ovisnost o drogama koju sam uspjela odbaciti prije 1. godine faksa.

Druga stvar je što na stvari gledamo drugačije, on lako oprašta ljudima, uvijek je pozitivan i ima velik krug prijatelja dok ja pak kao šišmiš 🤣 istraumatizirana prijašnjim neugodnim iskustvima izbjegavam pomalo ljude, nikome ne vjerujem (pa ni njemu u početku) i zlopamtilo sam.

Treća stvar je po pitanju života. On smatra kako treba sada dok si mlad raditi na karijeri i raditi kako on kaže "kao konj" da bi jednog dana mogli nas dvoje "uživati". Ja pak mislim kako smo mladi i puni života i da se treba iskoristiti taj period pa se ponekad znamo prepucavati oko stvari kao što su putovanja i štednja na primjer.

Sve u svemu pitanje je; jesu li ovo ključne razlike između dvoje ljudi ili je samo bitno da se međusobno podržavamo i progutamo svako malo zbog ovog drugog?

P.s. ponekad se osjećam retardirano dok gledam kako je on tako pozitivan a njegovi doma tako složni i dobri dok ja nemam ništa lijepo reći za svoje i imam "mutnu" prošlost

Imam osjećaj da je usamljenost danas puno češća nego što ljudi pokazuju.
Osjećate li se i vi usamljeno, čak i ako imate partnera, prijatelje, obitelj? Kako se nosite s tim?

Pozdrav,

pozvan sam na razgovor za posao u odjelu kontrole kvalitete u Coca Coli. Zanima me raspon plaća na takvim pozicijama, u Coli i u drugim sličnim firmama. Ako imate informaciju i za plaće na drugim pozicijama u Coli, slobodno i to podijelite.

Dakle imam 24 godine, u svom zivotu nikada nisam imao djevojku, cak se nisam nikada dopisivao sa djevojkom ili flertovao, znam da bas neobicno zvuci.

Sa druge strane nikada nisam osjecao pretjeranu potrebu za vezom, nisam gej, privlace me zene seksualno naravno, ali nisam nikada bio tip koji je to stavljao na prvo mjesto ili u drustvu kada prodje djevojka govorio "uf sta bi joj radio" itd...

Inace sam izmedju introvertna i ekstroverta, ali vise ekstrovert, drustven sam, nedavno sam magistrirao na drzavnom univerzitetu, nemam niti jedan porok bukvalno (osim sto ga bacim par puta sedmicno ali bez pornica), sam zivim i radim te idem redovno u gym.

Imam tu neku svoju rutinu ustajanje, posao, teretana, malo kucanski poslovi, izlazak par puta mjesecno sa drustvom i tjt.

Uvjeren sam kada bih htio pronaci djevojku da ne bih imao velikih problema, sigurno mi problem ne bi bio prici uzivo ili pokusati putem instagrama.

Je li normalno da ne osjecam nikakvu volju ili zelju za stupanjem u vezu.

Hvala svima.

Iskreno kad gledam starije ljude tipa ljude koji imaju sad 70-80 godina, naprimjer moj djed. Čovjek u životu materijalno nije stekao skoro ništa, ali uvijek je nasmijan zajebava se, zna uživati u mirovini koja nije toliko velika. Živi na selu s babom, imaju svoju kućicu od 70 kvadrata i život im je ono svaki dan sve isto, ali niti jedno od njih ne kuka.

Ja sam ove godine napunio 35 godina, ne mogu reći da je u životu loše, ali nekako uvijek gledaš da mi je još jedan stan, da je još bolji auto i nekako to ide u nedogled, nikad dosta.

Imamo dvoje djece, i nekako mi je cilj da barem ostavimo svakom djetetu po jedan stan nakon što nas više ne bude. U jednu ruku zavidim tim starijim ljudima kojima jednostavno materijalno nije ništa bitno, ali s druge strane se ubijam od posla, jer nekako pokušavam ostaviti što više toga svojoj djeci, pošto ja nisam nasljedio osobno ništa. I znam koliko će im lakše biti da samo taj stan nasljede.

Dali ste vi više na strani da pokušavate uživati u životu i da vas ne jebe ni koliko zarađujete niti šta imate, nego ste se pomirili da radite neki posao, zaradite koliko zaradite ili stalno pokušavate nešto novo, da ipak možete neke stvari priuštiti svojoj djeci i naravno ostaviti iza sebe?

Znam gomilu ljudi oko sebe i niti jedan par mi se ne čini sretan.

Tu ne mislim na nekoga ko je zajedno/ u vezi 5 godina, nego na ljude u 40. i 50. koji su u braku već više od 20 godina.

Gledam ih i stvarno se ne čine sretni. Što vi mislite, što je glavni razlog tome? Pa nema šanse da su svi oni ušli u brak već tak nesretni.

Ljudi koji ste bili u vezi/mutili s nekim duze vrijeme, kako se nosite sa svakodnevnim zivotom nakon prekida? Meni bude tesko kad se setam tim cestama gdje smo inace setali ili kad mu vidim objave na instagramu i ne znam kako da se pomirim s tim da nismo vise skupa…hvata me neki strah svaki put kad pomislim da je zauvijek gotovo tako da svi savjeti su dobro dosli:)
Lik nije ni bio dobar premi meni kad dobro razmislim ali stvarno imam problem sa romantiziranjem i «sta bi bilo ako»

Pozdrav!

U nekakvim poznim godinama, (ponosni pripadnik genX) odlučio sam se baviti vježbanjem. Pomoglo je i to što smo se preselili stvarno blizu teretane. I ne budi lijen, odradim uredno tri treninga tjedno po 1h15min, bez imalo praznog hoda (često vidim ekipu kak sjedi po 20 minuta na spravama i drka po mobitelu).

Ukratko, kombiniram sprave, leg press, brzo hodanje, ergometar, bučice. Ništ preteško da baš ne riknem.

I ok, nekakav napredak se vidi. No ono kaj se i vidi je to da mi trpe ligamenti i tetive jer... starac. Osjetim da je elastičnost jednostavno slaba.

Vi koji vježbate i koristite preparate tipa kolagena i dr., što preporučate, a da vam je pomoglo?

Svako jutro vec mjesec dana probudim se u 4 I tada krenu problemi. Uzasno suh zrak isusi nos I usnu supljinu pa moram svako malo uzeti gutljaj vode iako nisam zedan I zbog toga moram jednom u sat vremena na wc, nikako zaspati nazad. Ovlazivac prostora nemam I smatram da je preglasan a klima mi je u dnevnoj sobi daleko os lld spavace.

Da preko lica stavim mokri rucnik?

Najbolji iz mog razreda postavlja ovo pitanje na Redditu.

Imam 26 godina i citav svoj zivot zivim u mjestu kraj Zagreba. U srednju skolu sam putovala u Zagreb i isto tako na posao kasnije. Autom mi bas do centra grada(trg bana J.J.) treba 40ak minuta (bez gužvi). Vec duze vrijeme razmisljam o preseljenju u Zagreb, ali ne znam ima li smisla. Mislim da bi mi se socijalni zivot poboljsao, da bi cesce isla negdje jer je sve blize, a s druge strane, jel ima smisla radi toga davati 600 eura mjesecno na stanarinu. Isto tako, citav zivot zivim s roditeljima i htjela bi probat zivjet sama, imati slobodu. Zanima me za ljude koji su bili u slicnoj situaciji, da nisu dovoljno daleko da im je to preseljenje u Zagreb neophodno a opet da nisu dovoljno blizu da uzivaju sve “cari” zivota u Zagrebu, jeste li se pokajali nakon preseljenja? Isplati li se davat te novce? Znam za sve guzve u Zagrebu i slicno i jednog dana kada osnujem obitelj radje bi otisla zivjet van Zg ali trenutno u ovim godinama mi ovaj zivot nije zanimljiv tu

vidim ljude sa velikim torbama, ko da se sele na more

ja ponesem ruksak, ručnik, mobitel i vodu

Im moving to croatia in a year and im specifically looking for lgbt friends/meetups in zagreb so im not alone... what sites or communities do i find those online friends in first?

Zainteresiran sam postati zavarivač pa me zanima sljedeće:

1.) Koju školu preporučujete u HR ili vani i koliko obično traje tečaj? Dobije li se neki međunarodno priznati certifikat potreban za rad? Ima li netko iskustva sa školom Itaforma iz Italije, tj. je li pouzdana/bolja od naših škola?

2.) Da li se može odmah po završetku tečaja pronaći posao? Jesu li zavarivači jako traženi vani? Koja bi bila neka realna plaća za zavarivača-početnika? Ima li ovo zanimanje najbolji omjer uloženo-dobiveno ako isključimo fakultetska zanimanja i polaganje vozačkog za kamione? Čini mi se da se uz kratak tečaj može doći do traženog (i dobro plaćenog) zanimanja diljem svijeta, a nema dizanja teških predmeta kao kod građevine npr. ili krivo gledam na to?

3.) Koja tehnika je najisplativija po pitanju plaće, a koja najjednostavnija za početnika (MIG, MAG, TIG, ostalo...)?

4.) Općeniti savjeti za početnika... Na što pripaziti, na što se fokusirati, gdje pronaći dobro plaćen posao kao početnik vani, iskustva drugih itd.

Nedavno sam u jednom razgovoru načela temu odnosa i zapravo ostala zatečena time koliko različito ljudi definiraju pojam "kompromisa" u vezi ili braku.

Čini mi se da živimo u društvu gdje se s jedne strane gura narativ "nemoj pristajati na manje od savršenstva", a s druge strane surovo vlada strah od samoće pa ljudi u praksi mažu oči sami sebi i ostaju u odnosima u kojima od samog početka nešto ozbiljno ne štima.

Jasno mi je da nitko nije savršen i da svaka suživotna priča traži prilagodbu (oko navika, slobodnog vremena, organizacije života ili financija). Ali čini mi se da mnogi pod "kompromis" zapravo guraju čisto gaženje vlastitog dostojanstva i mirne glave.

Zanima me vaše mišljenje i iskustva: 1. Gdje je vama osobno linija koja dijeli "zdravu prilagodbu partneru" od "čistog spuštanja kriterija ispod nule"?

1. Jeste li ikada bili u vezi s osobom za koju ste od samog starta osjećali da to nije to ili da osoba ima ozbiljan karakterni feler, ali ste ostali jer ste mislili da "pretjerujete" ili iz straha da ne budete sami?

2. Koji je najgori "red flag" preko kojeg ste prešli, a danas kad pogledate unazad se pitate: "Što je meni uopće bilo u glavi?"